Dogodilo se čudo

Ko je mogao pomisliti da će o selu Krčmaru biti napisana jedna prava, lepa knjiga? Zahvaljujući vrednom pregaocu, Zdravko Rankoviću, koji godinama iz zaborava na svetlost dana izvlači obične ljude – desilo se i to „čudo”.

Istina, Krčmar je, od davnina i nadaleko, bio poznat po svojoj zabačenosti, zaostalosti, siromaštvu ali i hajdučiji. Pošto je svakom selu pripisivana neka pogrdna osobina (neko je istezao gredu, drugi su zabacivali vilama orahe na tavan), tako se i Krčmar takmičio sa Bačevcima u pripisivanju nekih šaljivih dogodovština: Krčmar sa istezanjem vratova, gledajući sa planine u Kolubaru kad će sazreti žito, kao i prodavanjem kajmaka u nekim neobičnim, šarenim „čorbalucima” (čija namena je bila drukčija); Bačevci sa njihovim poznatim vinogradima i božićnom česnicom koja se otkotrljala do Leskovica...

A onda knjiga „Krčmar”. Ona je donela dosta nepoznatih i dragocenih segmenata iz prošlosti ovog sela. Međutim, kako i sam priređivač u pogovoru reče, o Krčmaru bi imalo još dosta toga da se kaže: statistički podaci, razvoj, način života, običaji, verovanja, zabavljanja i dr. Naravno, za to bi bila potrebna još jedna knjiga. Ja ću se ovde samo osvrnuti na nekoliko fragmenata, vezanih za sopstvena interesovanja.

Moja prva znanja o Krčmaru datiraju negde od 30-tih godina 20. veka kao nekakva dečja sećanja. Prvo sam kod tetke, udate u Cvetkoviće, odlazio na „prislavu”, zatim na crkvene sabore o Uskrsu i Velikoj Gospojini, a posebno na čuveni divčibarski vašar, na Pantelijevdan. Tada sam upoznao Čubricu, Pear, Markove čanke, Reku, Belu stenu, Stražaru i dr. Tada sam čuo, a kasnije i upoznao neke značajne ljude o kojima se govori u ovoj knjizi.

Za ovu knjigu me vezuju i neke lične emocije: u njoj se na više mesta pominju Grbovići, počev od kneževa i sveštenika, do moga oca i stričeva, pa i moje malenkosti.

Da krenemo od škole u Krčmaru. Autor je korektno, znalački i temeljno obradio ovu materiju. Prikazao je njen razvoj (kao jedne od najstarijih u celom kraju) od njenih početaka 1866. godine do današnjeg dana, sa svim teškoćama kroz koje je prolazila: gradnja, skučen prostor, dogradnja, nedostatak nameštaja, otvaranje pa ukidanje drugog odeljenja, prekid u radu zbog šarlaha, zabrana rada od vlasti zbog uslova, oscilacije u broju učenika, pa sve do nastavnog kadra.

U prvim decenijama rada, školu pohađa svega dvadesetak učenika, od kojih su samo dvojica iz Krčmara, a ostali iz okolnih i udaljenijih mesta koji stanuju u internatu. Kasnije se taj broj povećava (1917 – 139 đaka), tridesetih godina se smanjuje na 76, za vreme Drugog svetskog rata na pedesetak, ali samo iz Krčmara i Osečenice. Kasnije se broj đaka povećava, da bi 1952. godine (prema zapisu Vlade Andrića) dostigao 164 učenika. Od 60-tih godina počinje rapidno opadanje da bi ih 2003. bilo svega – sedam.

Posebno bih istakao deo o učiteljima. Za 140 godina njenog postojanja, kroz školu je prošlo preko 60 učitelja, o kojima su dati osnovni podaci, što nije bilo nimalo jednostavno. Izuzetno je značajno što su ti podaci najpotpuniji upravo o učiteljima iz najstarijeg perioda, kraj 19. i početak 20. veka. Moguće je da su se u tom obimnom materijalu potkrale i poneke greške, ali one ništa ne umanjuju vrednost ovoga dela knjige.

Druga tema koju bih dotakao je zapis prote Milana Tripkovića o crkvi u kojoj je bio namesnik i prota Stefan (Stepan) Grbović. Iako nema podataka o njenom nastanku, najbliže istini je da je tu od davnina bio manastir (otuda reka Manastirica. Kaluđerske livade), da je crkva porušena u Kočinoj krajini, da su je 1793. obnovili knez Sima i njegov sin Stefan (sveštenik, a 1802. dovršili i popravili knez Mikila i prota Stefan Grbović. Pominje se da je crkvu tada delimično i oslikao Petar Nikolajević-Moler. Prota Tripković je dao dosta dobrih podataka o svojoj parohiji, o sveštenicima koji su tu radili, a pomenuo je i lupanje spomenika knezova Grbovića 1869. godine.

Tehničke podatke i sanaciju crkve (koja je bila sklona rušenju), detaljno je opisao arh. Dobrosav St. Pavlović.
Pomenuću i osnivanje prvih zadruga, 30-tih godina, kada je: ozbiljna ekonomska kriza zahvatila i naše selo. Seljaci su se, upleteni u zelenaške mreže, prosto gušili u dugovima. Prodavana su im imanja, pa su tražili neki izlaz iz te nesreće. Grupa naprednih i uglednih domaćina iz Krčmara, Golupca, Bukovca i Mratišića (među njima i moj otac Svetozar, solunac, koji je bio i na zadružnom kursu), osnivaju prvo nabavno-prodajnu zemljoradničku zadrugu 1928. godine u Bukovcu, a drugu 1932. u Krčmaru. I ta prva zadruga, a i opština su se zvale krčmarske iako im je sedište bilo u Bukovcu. Svetozar je dugo bio magacioner, a kasnije blagajnik te zadruge, a stričevi Milorad i Čedomir u odborima. Moj deda Milovan Grbović bio je potpredsednik prve streljačke družine koja je osnovana u Krčmaru.

Iako su stari Krčmarci bili zabačeni, nepismeni i u mnogo čemu zaostali, bili su vrlo bistri, vispreni, ponosni i duhoviti. Zbog teških uslova života i vezanosti za šumu i ispaše na Divčibarama, bili su stalno u sukobu sa vlastima, posebno sa šumarima, žandarmima i finansima pa zbog toga česti „gosti” na suđenjima. Njihov šeretluk, odgovori „okruglo pa na ćoše”, natezanje sa sudijama i svedocima, bili su često toliko zamršeni da bi im i David Štrbac iz „Jazavca pred sudom” mogao pozavideti.

Govorili su ijekavskim dijalektom, pravim vukovskim jezikom, sa pravilnim naglašavanjem, ali sa gledišta današnjeg književnog jezika, mnogim arhaizmima. Glasovi F i H, takoreći, u njihovom govoru nisu ni postojali: Vilip, vlaša, vuruna, vabrika, venjer i oćeš, ajde, poitaj, vataj, ajduk. Zatim zamena d sa đ: đećeš, đed, đeca, neđelja, đevojka, međed, viđi. Pa izostavljanje glasova: muruz, mekar, kompir, gra, tica, šenica, kazo, vido, pošo, čito, pjevo, sjekira, šjutra, šjedi, poćeraj, doljamo, goramo, potekar, naguske, potorio (razred) i mnoge druge varijante. Posle Drugog svetskog rata, prihvata se postepeno ekavica, mnoge reči se sasvim gube, mnogima se menja izgovor, ali su neki, posebno stariji, ostali dosledni arhaičnom govoru do kraja života, pa i do danas.

Prekretnicu u životu Krčmara čini otvaranje puta 1971. godine koji povezuje Valjevo i Mionicu sa Divčibarama. Otada nastaje brži ekonomski napredak. Umesto starih brvnara i oronulih kućeraka, košara, blatnjavih puteva, neplodnih prljuša i loše stoke, teškog života, niču nove zidane kuće, ekonomske zgrade, staje sa rasnom stokom, na brdskim njivama (naročito za kišnih godina) raste kukuruz „ko šuma”, skoro pred svakom kućom traktor, pa i auto, moderan nameštaj, bela tehnika, „gradski” način odevanja, bolja ishrana i druge blagodeti savremene civilizacije. Ima, dakako, i ponekih negativnih i loših uticaja, naročito kod mlađih. Selo počinje da stari, mlađi odlaze: 1820. godine 21 kuća, 1916 – 86, 1953 – 127 kuća sa 807 stanovnika (to je kulminacija), a 2002. godine – 176 domova sa 485 stanovnika. Pomenuo sam i broj đaka iz te godine (164), a danas – sedam. Nekad je bilo malo prostora, puno nestručnih nastavnika, mnogo dece, a danas obrnuto: po seoskim školama profesori, puno učionica, a dece nema.

Na kraju, želim da izrazim zadovoljstvo (i povodom knjiga „Mioničko školstvo” i „Valjevska gimnazija”), što Zdravko Ranković, iako nije iz te struke, dosta piše o školama i prosvetnim radnicima. Ovo tim pre, što prosveta nikada nije bila naročiti miljenik ni jedne vlasti. Uvek na marginama društva, zapostavljena, ponižena, slabo plaćena. Autor, naročito kada piše o ranijim vremenima, o školama i učiteljima iz 19. i prve polovine 20. veka, baca više svetla na značaj ove profesije, i svojim, makar i kratkim biografijama, „podiže spomenike” nekim davno zaboravljenim ljudima.

Želim da u ovom pravcu nastavi i istraje!