Identitet

Situacija sa našim identitetom kao narodom, ali i kao pojedincima, dobija u poslednje vreme neslućene razmere.

Situacija sa našim identitetom kao narodom, ali i kao pojedincima, dobija u poslednje vreme neslućene razmere.

U prvim redovima borbe za naš identitet, gle čuda, nalaze se novinari, pre svih sportski reporteri.

Naravno, ne treba zanemariti veliki doprinos političara.

Dva događaja u maju 2011. godine, hapšenje generala Mladića i teniski turnir Rolan Garos, dobra su prilika da se afirmiše ovaj trend.

Egzaltirani reporter će uskliknuti – Eto šta se događa kad se „Britanac” sa „Srbinom” nadigrava na mreži! (reč je o Troickom i Mareju).

Po istom principu teniserke i teniseri nemaju imena: „Srpkinja sa nemačkim pasošem” je Andrea Petković, „Hrvat” je Ivan Ljubičić, Novak Đoković nije više „naš Nole” već samo „Srbin”, Federer je „Švajcarac”, Nadal „Španac” i tako redom. Ostadoše svi bez imena i prezimena, iako je reč o individualnom sportu.

Objašnjenje je jednostavno jer se „Srbin” namerio da bude „svetski broj 1”. (Oni mu kao pomažu u tome.)

S druge strane, u toj istoj borbi za naš identitet, posle hapšenja, general Ratko Mladić je ostao bez sličnih atributa.

Jer, kako može biti „general srpske vojske Ratko Mladić” (ili samo general Ratko Mladić) kad je on odavno „najtraženiji haški optuženik”.

Jedino nama nije jasno da svako u istoriju ulazi svojim imenom i prezimenom, a dela (ne nacionalnost), odrediće ko je „pozitivan” a  ko „negativan”.