Nevolje sa Miloradovićima

Kao dopunu pisanja Miloša Milosavljevića o Antunu, Anti ili po italijanski, Antoniju (ime je Antonio) napisao sam sve što sam znao i što se zna o nekadašnjem đaku Valjevske gimnazije, kasnije u Hrvatskoj uredniku jednog ustaškog lista, još kasnije uredniku jednog vatikanskog lista. Međutim, javlja se neki Živoslav Miloradović, koji se često pojavljuje u Reviji „Kolubara” sa napisima. Odmah sam se setio još jednog Miloradovića, bio mi je islednik u šabačkom logoru, na saslušanju od 25. februara 1942. godine. Sad, opet Miloradović, samo nije Živadin, nego Živoslav. Za ime Živoslav nikada do sada nisam čuo. Razlika između Živadina i Živoslava je tolika, da sam ja jedini prošao bez batina na saslušanju. Moje je uverenje da je islednika orijentisala moja izjava da mi je otac major po činu (nisam rekao da je rezervni i da se nalazi u nemačkom zarobljeništvu). Posle toga se spustio oštar i visok ton ispitivanja, čime je moje saslušanje završeno. S ovim drugim Miloradovićem nisam mogao gore proći. Kakve je reči upotrebio za moje pisanje, to ne bih ni pijan napisao! Svako ima pravo da piše šta zna, odnosno, kako hoće!

Pisao sam o Jerkovu ono što znam i što sam objavio već dva puta. Kako može Miloradović da zna bolje od mene, kada sam ja viđao gotovo svakog dana Jerkova u gimnaziji valjevskoj, kad sam sa njim bio na kursu za pripremu za rat, jer smo zajedno sa Jerkovom nas pet bili na kursu da za slučaj rata zvonimo na Valjevskoj crkvi. A već šezdeset godina pišem o starom Valjevu i imam hiljade podataka, dokumenata, fotografija i izjava lica koja odlično znaju te stvari.

Sada vidim da je Živoslav Miloradović i obavestio reviju „Kolubara” da je Jerkov umro, što znači da je on imao neki cilj da se to objavi baš u valjevskoj štampi. Kasnije dokazuje nešto što je nedokazivo.

Da još naveden da sam u „Bazaru” broj 1014, od 26. marta 2004. na strani 16 našao članak „Srbi plave krvi”, pa pored ostalih porodica, autor Dragutin Minić navodi da su neki Miloradovići bili „plave krvi”, dobijajući činove u plemićkim porodicama. Ako je i „moj Živoslav plavac” odustajem od daljeg raspravljanja o ovoj temi. „Ne može šut sa rogatim!”

Treba shvatiti šta je napisao posle objavljivanja moga napisa Vanja Stanišić, koji tvrdi da je Jerkov bio urednik ustaškog lista u Zagrebu i da je sam Jerkov pričao da je kasnije okrenuo list na drugu stranu, uspostavljajući veze sa Jugoslavijom i to komunističkom! To sam sada prvi put čuo, a koliko je tačno, neka dokazuju drugi.

Moja namera nije bila da optužujem pokojnog Jerkova, jer se on, a ni njegovi, on mrtav, a oni živi, neće javljati da ispravljaju naše pisanje o njemu.

Interesantan je navod da je Jerkov bio posrednik između Makedonaca i Vatikana kad su razgovarali o odvajanju Makedonske pravoslavne crkve od Srpske pravoslavne crkve. Uostalom, to je činjeno za vreme dok je makedonskom pravoslavnom crkvom rukovodio moj nekadašnji profesor nemačkog jezika u Valjevu, u Trgovačkoj akademiji, po imenu Đorđe Milošević. On je prvog dana rata, 6. aprila 1941. godine, na svom stanu umesto imena Đorđe Milošević, istakao novu kartu sa novim imenom Georgi Milošev.