Valjevski šetač

KAFE „ART” - Letnja „in” mesta mladih „pucaju” s proleća. Tako je po pravilu i sa novim kafićima. U poslednje vreme mesta izazova za mlade osetljive na lepotu i izgleda jedine prilike da svoje stvaralaštvo pokažu javno.
Takvu priliku dobila je Marija Radovanović, student arhitekture. Na potpuno zaboravljenom platou ispod velike i lepe nastrešice zgrade „marketa” mame stočići, klupice, jastučići, a u nekada malom lokalu iza staklenog izloga - kafić. U prostoru više nalik hodniku, Marija je učinila sve da se osetite lepo, čak komotno, kao u nekom sanjanom kupeu. Sve, od tapete do stočića i klupa, efektno iskorišćenih nedostataka za prednosti (radijatori), izborom boja pomaže da se dobije iluzija većeg prostora no što on zapravo jeste. U tako malom, već se dešava druga izložba. Nakon fotografske, slikarska.

Kafić „Vanila” već sada je prepun, i unutra i spolja. I možda ne bi bio povod belešci da sticajem dobrodošlih okolnosti nije pokazao i svu lepotu zaboravljenog i zapuštenog produžetka Gradskog trga prema Kolubari, koridora aleje u kojoj ima preko stotinu vrsta drveća i žbunova. Mala botanička bašta u kojoj je Marijin kafić prava dragocenost.

KUĆE - Skreću pažnju ovih dana Valjevci na jednu brzo izniklu zgradu u Ulici Vuka Karadžića na broju 47. Još u cigli, dominira redom kuća u koji se ni po čemu nije uklopila. Možda to neuklapanje i ne bi bilo toliko primetno, da su bar visine prozora i venac, koga verovatno neće biti ni stilizovanog ni pretpostavljenog, pratili već postojeći ritam, linije na fasadama kuća između kojih se propela nova zgrada. Kao uljez.
Pomirljivo pomislite, možda se fasadom nešto da i učiniti, ublažiti već urađeno. A onda i da će na takvoj kući, dosledno ukusu nepoznatog autora, boja na fasadi sigurno biti povod novim komentarima Valjevca. Kao u slučaju jedne fosforescentno žuto obojene kuće na istoj strani ulice, desetinu brojeva niže od „kuće uljeza”.

RED - Benzinska pumpa na obilaznom putu izgleda onako kako bi slični objekti trebalo da izgledaju. Prilazi, izlazi, nastrešice - sve planski, standardno, funkcionalno. Ni objekat ni nastrešice nisu zahtevne ali zato jesu namere da pumpu oplemeni pravi park oko nje. Za drveće i zelenilo, vidi se, nije se štedelo. I kako u nas biva, nedostaje baštovan da uređuje i brine, da gaji. Da pokupi bačene papire, postavi korpe za otpad, redovno kosi travnjake...

Tako mi podignemo i uredimo, pa zapustimo. To ne bi smela biti stvar dobrovoljnosti i volje. Kao i za kuće, inspekcije grada morale bi upozoriti vlasnika da redovno održava i uređuje svaki javni prostor i ono što je na javnom prostoru.

FARME - Učestali su oglasi o prodaji farme BIM „Slavija” za uzgoj junadi u Staparu. Jedna od najvećih u ovom kraju podavno je prepuštena propadanju. Godinama u njoj nema stoke, pa nema ni vesti da je prvo Staparica, a onda i Obnica puna mrtve ribe. Nisu ni onda morale stizati takve vesti da se domaćinski pazilo na osoku i poštovao skup uvozni sistem za tečni otpad iz velike staje. Valjalo bi da farma oživi ali sa odgovornijim domaćinom. I odgovornijom državom koja mora i za male i za velike farmere da utvrdi pravila kako postupati sa osokom da ne bude otrov već korisno đubrivo.

Kao u Danskoj, u kojoj se zna kada se tokom godine na njive ne sme iznositi stajsko đubrivo, u kojoj zakon obavezuje da se u istom danu kada se iznosi, stajnjak mora i zaorati. Kao u zemlji Danskoj, u kojoj je država dala farmerima kredite da urede rezervoare za osoku. I uvela visoke kazne za nepoštovanje zakona. Znaju pravi domaćini za sve te principe. Ali valjalo bi ih uvesti i po sili zakona, uz te dragocene agrarne fondove, za novopridošle farmere. Ako ih ne bude, ostaćemo bez ribe u mrtvim rekama kao što je bila Staparica.