Branko “čovek-tim“ Kovačević

Portal “Koš magazin” objavio je pre nekoliko meseci veoma lepu priču o proslavljenom košarkađu valjevskog Metalca Branku Kovačeviću koju ovom prilikom prenosimo.

Ameri imaju jezgrovitih izraza na pretek kad je u pitanju košarka. Nije da mi je svaki od njih zakon, ali npr. „franchise player“ jest jedan od tih termina koji sjajno opisuje nositelja igre nekog košarkaškog tima. Kako bismo to uopšte preveli? Igrač franšize? Igrač – momčad? Košarkaš koji je simbolom nekog tima? Otprilike tako nekako, ali pustiću lingvistima da rešavaju probleme prilagodbe vokabulara jer neke stvari i nije tako lako prevesti. Samo da znate da ti takozvani „igrači – momčadi“ imaju eminentna mjesta u mojim uspomenama, a bogami i u prtljažniku mog „stojadina“. Radi se, uglavnom, o košarkašima koji su bili simbolima svojih, ne nužno uspješnih, košarkaških timova i sredina.

(...)

Ja bih nešto reka o još jednom takvom slučaju još iz vremena kad je valjevski Metalac žario i palio Prvom saveznom ligom iako se radilo o poprilično skromnoj ekipi. Jedan je razlog zašto su momci iz Valjeva šest sezona bili dijelom domaće košarkaške elite, a ime mu je – Branko Kovačević. Tipa se prilično dobro sjećam zahvaljujući TV aparatu đe sam ga prvi put vidio u svoj njegovoj raskoši. Kovačević je bukvalno sam uveo tim iz Valjeva u najelitnije takmičenje jer je drmao Drugom ligom u sezoni ’73 kao malo ko prije njega. Branko je te godine ubacio 30 poena prosječno (nakon 23.5 u sezoni ’72) i masovno pripomogao Metalcu u plasmanu u elitno društvo.

Bek ili krilo od nekih 194 cm, Branko je u Metalcu igrao pored rođenog mu brata Zorana, također sjajnog šutera i strelca. Narednih 5 godina, Kovačević (mislim da još nije bio pustio brkove koji su mu bili zaštitnim znakom kasnije karijere) je bio među najboljim i najopasnijim strelcima prve lige. Na šut se dizao tečno, iz driblinga, a kad je imao svoju noć svaki protivnik je fasovao njegovih 30, 40 ili više poena i pored činjenice da nije bilo trojke, najvećeg fiktivnog oružja za Kovačevića. U tih pet uzastopnih sezona, Branko Kovačević je prosečno ubacivao 25 koševa po megdanu, a triput je završio među najboljih pet strelaca domaćeg prvenstva. Metalcu je donosio opstanak u ligi, protivničkim čuvarima muke, a nama posmatračima impresiju lakoće pogađanja koša iz bilo koje pozicije na parketu. Najboljim plasmanom tima iz Valjeva bila su dva 9. mjesta (od 14 timova) u prvenstvima ’77 i ’78.

Bajka nije potrajala večno, samo do sezone 1978-79 kad je Branko morao na odsluženje JNA, a Metalac nikako nije mogao bez svog najboljeg čoveka pa je ispa iz prve lige i nije se nikad više vratio u najprestižnije košarkaško takmičenje Juge. Kako je Kovačević tad već prerastao Valjevo i kako su se i drugi timovi uvjerili u njegove snajperske sposobnosti, ljeta 1979. on potpisuje za Crvenu zvezdu đe je odigra još pet prvoligaških sezona. Zvezda je u to vreme bila čudna momčad, uzdajući se u potencijal Žarka Koprivice i talentovanu vanjsku, šutersku liniju koju su činili talenti – Slobodan Nikolić, Stevan Karadžić i Boban Janković. Za Branka Kovačevića završio je period u kojem je bija „franchise player“ jer u Zvezdi je bio samo veteranska ispomoć markantnih brčina. Ako je u pet prvoligaških godina Metalca imao prosjek od 25 koševa po kolu prvenstva, u Crvenoj zvezdi je, uz prepolovljenu minutažu, u pet sezona ostvario nekih 11 poena po utakmici. Što opet ne znači da nije stavio 20 ili 30 koševa kad je imao svoje veče. Kleta sudba beztrofejna nije dala toj generaciji crveno-belih da uzmu ikakav naslov, tako da Kovačević ostade košarkašem bez ikakvih klupskih i reprezentativnih trofeja.

Posljednjom sezonom Branka Kovačevića u redovima beogradskog tima beše ona 1983-84. Te je godine Zvezda igrala finala domaćeg plejofa di je nes(p)retno proigrala majstoricu protiv Cibone, a nadomak zvezda je stigla i u Kupu Radivoja Koraća. Kovačević je u polufinalnom srazu Zvezde s ekipom CAI Saragosa odigrao nenormalnu tekmu u Beogradu u pobedi crveno-bijelih 130-100; ubacio je 34 koša uz šut iz igre 75%, dok je u uzvratu dodao 20 za plasman u finale. U finalu, odigranom u Parizu, protiv francuskog, poludomaćeg tima EB Ortez, sasvim druga priča. Čudna taktika trenera Zvezde, Ranka Žeravice, i neraspoloženost određenih igrača (Rajko Žižić je u 34 minute ostao bez poena, a uhvatio je samo 3 lopte) donijela je uvjerljiv poraz, 73-97, a Branko, premda je počeo susret u petorci, odigrao je samo 9 minuta i nije pogodio niti jedan od 5 šuteva na koš.

Kako su Kovačeviću već bile 33 godine, Zvezda ga se rešila nakon te sezone, dajući šansu mlađima, a i ja sam nakratko pomislio da se umirovio, ali sam bio nemalo iznenađen kad sam ga vidija u stroju ljubljanske Olimpije koja je iste te godine ispala u drugu ligu. Tog ljeta ’84 uvedene su i trice, tako da je Kovačević za svoje precizne, dalekometne šuteve bio nagrađen adekvatno. Sećam se drugoligaškog susreta u Ljubljani koji sam gledao iz prvog reda kad su Peter Vilfan (41) i Branko (36) ubacili zajedno čak 77 poena. Kakva je to vanjska linija jednog drugoligaša bila! S njima u petorci igral je i Dušan Hauptman, a iskustvo sa klupe je sticao Jure Zdovc! Kovačević je te godine znatno pripomogao povratku Olimpije u najviši rang (još uvik 20 poena prosečno), da bi svoju zadnju prvoligašku sezonu, onu 1985-86, ponovo odigrao za Ljubljančane, još uvik bilježeći dvocifren broj poena. Nažalost, Vilfan je te godine igrao za Partizan tako da su „zmajčeki“ ponovo morali u drugi razred takmičenja.

Branka nakon te sezone nikad više nisam vidio u životu. Nemam pojma šta se kasnije desilo s njim, da li se vratio u Valjevo, da li je nastavio u nižerazrednim, opskurnim sredinama ili je okačio patike na klin. Samo mi je ostao drag kao košarkaš koji je, kad uđe u seriju, mogao za par minuta razbucati svaki tim, svaku obranu. Ako ćemo o brojkama, Kovačević, po nekoj mojoj statistici – nikad nije zaigrao za repku bivše Juge, ni na balkanskom prvenstvu, a u Prvoj saveznoj ligi ubacio je 4.808 poena, uz prosjek od 17,5 po tekmi. Brojke bi bile i značajnije da nije par sjajnih sezona odigra u nižim razredima.

A život? On ume da bude nepravedan braćo. Ponekad. Jedan Adnan Bečić, čovik kojeg sam barem 3-4 puta vidio da je zaspao (da, ljudi i to se dešavalo) na klupi Cibone ima 14 klupskih trofeja, ima 4 susreta u repki Juge i š njome balkansko zlato (mislim ’82). Branko Kovačević nema ništa…

Ili barem tako izgleda neupućenima. Branko se ipak vozika u mom „stojadinu“ (prtljažnik, jebiga) ako ništa drugo, za razliku od Adnana i mnogih drugih odličnika, a kad pomislim da on nema ništa košarkaški opipljivo, mislim si ja – ma neću čika Branko ništa da ti računam jer ni ti meni nisi u deset godin besplatne vožnje zaračuna ništa…

autor Duško Miletković Souly