Borotai Majer, mit i stvarnost

Navršilo se sedamdeset godina od vr­emena kada su na Gradskom trgu u Va­ljevu javno obešeni Stevan Bo­ro­ta i Josif Majer, vojno–politički ru­ko­vodioci Posavo–tamnavskog partizan­s­k­og odreda. 

Borota (sa šubarom) i Majer pred pogubljenje u Valjevu
Borota (sa šubarom) i Majer pred pogubljenje u Valjevu

Na 56. nagradnom konkursu Saveza jevrejskih opština Srbije rukopis Radivoja Davidovića „Majer i Borota-mit i stvarnost“ dobio je treću nagradu stručnog žirija u čijem sastavu su bili akademik Predrag Palavestra, književnik Filip David i istoričar prof. dr Milan Ristović. Uz saglasnost autora objavljujemo odlomke iz nagrađenog rada.

Navršilo se sedamdeset godina od vr­emena kada su na Gradskom trgu u Va­ljevu javno obešeni Stevan Bo­ro­ta i Josif Majer, vojno–politički ru­ko­vodioci Posavo–tamnavskog partizan­s­k­og odreda. Bilo je to prvo javno vešanje u gradu na Kolubari za vreme Drugog svet­sk­­og rata. Po naređenju nemačke vojne sile i Načelstva okruga Valjevskog, egzekuciju su organizovali pripadnici Srpske dr­ž­av­ne straže.

U stručnoj literaturi i arhivskoj gra­đi o Stevanu Boroti i Josifu Majeru  ima ve­oma malo podataka. O njima su najviše pi­sali u kvislinškim listovima Novo vre­me, Obnova i Naša borba, posebno u zi­mu 1941/42. godine, kada su borci pa­rt­iz­anskih odreda vodili veliku borbu pr­ot­iv desetostruko jače nemačke vojne sile ko­joj su zdušno pomagali četnici Draže Mi­hailovića i Koste Pećanca, ljotićevci i dobrovoljci. Početkom 1942. godine, po­red Posavo-tamnavskog partizanskog od­reda, stradali su Kosmajski, Mačvanski (Po­drinski), Suvoborski i Valjevski pa­rt­­izanski odred. Veliki broj boraca je ub­ijen ili je uhvaćen i posle strahovitog mu­čenja i saslušavanja odveden u logore ili streljan na stratištima. U to vreme, me­đu uhvaćenim partizanskim borcima, kr­ajem februara i početkom marta 1942. go­dine, bili su i Stevan Borota i Josif M­a­jer.

Još od oktobra 1941. godine, po va­lj­ev­sk­­im selima, o njima su kružile razne pr­iče što je poslužilo kvislinškoj štampi da od toga objavljuje reportaže senza­ci­o­nalističkog karaktera, naročito po­sle njihovog zarobljavanja.

Borota (sa šubarom) i Majer pred pogubljenje u Valjevu

Borota (sa šubarom) i Majer pred pogubljenje u Valjevu

U želji da saznamo istinu, krenuli smo tragom skromnih podataka i posle vi­še­godišnjeg istraživanja došli do no­vih saznanja koja osvetljavaju njihovo de­lo­vanje u narodnooslobodilačkoj borbi u sa­svim drugom svetlu u odnosu na laži ko­jima su se služili neprijatelji. Na ža­lo­st, i posle 70 godina od njihove tragične sm­rti, poneki autori i danas ih pominju u negativnom kontekstu prepisujući uporno ono što je o njima objavljivala kvisli­nš­ka štampa za vreme okupacije a služilo je propagandnom ratu protiv partizan­sk­­og pokreta.

Stevan Borota je rođen 14. novembra 1898. godine u Vinkovcima (otac Nikola, ma­jka Jovanka, rođena Ishak, poreklom sa Ko­rduna). Osnovnu školu je završio u ro­dnom gradu a Kraljevsku zemaljsku rat­ar­n­icu (poljoprivredna škola) u Požegi (Za­padna Slavonija). Pošto nije mogao da na­đe posao u struci prekvalifikovao se za mehaničara i motoristu. Boravio je u Ka­nadi i Americi a jedno vreme živeo u Za­grebu i na kraju došao u Beograd gde je stanovao do avgusta 1941. godine kada je ot­išao u partizane.

Josif Majer je rođen 20. maja 1920. go­dine u Nišu (otac Bora, majka Sofija, ro­đe­na Levi). Po dolasku u Beograd završio os­novnu školu i dva razreda gimnazije. Bio je član cionističke organizacije „Ha­šomer hacair“ i radio kao štrikers­ki radnik u fabrici „Elka“ do odlaska u pa­rtizane.

Sredinom avgusta 1941. godine, ob­oji­ca su došli u Treću Tamnavsku četu koja je de­lovala  na terenu Posavskog partizan­sk­­og odreda. Već u prvim akcijama istakli su se prilikom napada na žandarmeri­jske stanice i brodove koji su plovili Sa­vom a kasnije učestvovali su u blokadi Va­ljeva. Septembra meseca 1941.godine pr­ilikom dolaska  Tamnavske partizanske čete u u selo Klanica, predsednik op­št­ine Divci Velisav Petrović odao je Ne­mcima partizanski položaj. Usledila je borba u kojoj je poginulo nekoliko parti­zana. Zbog saradnje sa partizanima Ne­mci su streljali nekoliko lica i zapa­li­­li im kuće. Među meštanima je zavladao strah. Neki su optuživali partizane i pozivali narod da ih bojkotuju. Događaj je iskoristila kvislinška štampa ši­re­ći laži i praveći jaz između partizana i lokalnog stanovništva. Velisava Pe­tr­ov­ića uhvatili su partizani i streljali. Po susednim selima počele su da kruže pr­iče da je navodno bačen u krečanu i da će tako proći svaki imućan domaćin. Ali to nije bio kraj lažima. Da bi sve bilo ubedljivije pronađen je „svedok“ (LJ. R.) koji je tvrdio da je gledao svojim očima kako su Stevan Borota i Josif Majer te­st­er­isali noge Velisavu Petroviću pred vel­ikim brojem okupljenih ljudi u Di­vc­ima. Ovaj događaj, pored kvislinške št­am­pe, objavljen je za vreme okupacije u br­oš­uri „Krvava lista komunističkih zlo­či­­na“, štampanoj u 13 hiljada primeraka a po­sle Drugog svetskog rata u knjizi Bo­ri­vo­ja Karapandžića „Građanski rat u Sr­biji 1941-1945“.

Sukobi između partizana i lokalnog st­anovništva, vernog tadašnjem režimu, kulminirali su u selu Popučke, kada je zb­og uhvaćene dvojice partizanskih boraca, koje su meštani predali Nemcima, došlo do odmazde. Tom prilikom partizani su za­palili kuće Milovana Grbića predsednika opštine i četovođa Dragoja Voj­isa­vlj­evića i Lazara Pajića.

U svom čuvenom „Dnevniku 1941“ Dr­ag­ojlo Dudić slikovito opisuje Josifa Ma­jera i Stevana Borotu, koji je u to vreme bio kritikovan zbog prekog ponašanja. Ka­ko je Stevan Borota važio za jednog od naj­hrabrijih boraca u Tamnavskoj četi do­bio je samo drugarsku opomenu. Pu­bl­ic­is­ta i novinar Milorad Radojčić u svo­jim istraživanjima o Stevanu Boroti ka­že: „Bio je prvi u borbi a poslednji na ka­za­nu“. Ovome dodajmo i sećanje Relje Ka­le­m­b­era koji o Stevanu Boroti piše: „O nje­mu su se ispredale svakojake priče: kao ne­će ga metak, stvara vojsku iz pleve, mrzi če­tnike, testeriše  ih i veša“.

Tokom zime 1941/42. usledile su teške bo­rbe sa Nemcima i četnicima, vođene na Jau­ćanskom brdu, Pašinoj Ravni i drugim me­stima. Posle pada Užica, gubitka slobodne teritorije, pokidanih vojno-političkih veza, položaj partizana bio je svakim danom sve teži. Četnici su otvoreno st­ali na stranu Nemaca. Održana su i dva važna savetovanja u selu Dragodolu i Ma­lje­nu kada je došlo do reorganizacije  pa­rt­izanskih odreda. Zima je bila sibirska. Or­užje se ledilo. Narod se mnogo uplašio. Retko je ko hteo da primi partizane po selima.

Krajem februara ostaci Tamnavskog pa­rtizanskog bataljona potpuno su uniš­te­­ni u selu Čučuge kada je poginulo 37 bo­ra­ca a preostali su uhvaćeni, među njima St­evan Borota i Josif Majer. O njihovom hv­atanju skoro svakodnevno je izveštavala kvislinška štampa koja je o njima pi­sa­la da je reč o Mađaru Ištvanu Boroti i Jo­sipu Majeru veletrgovcu iz Zagreba; na­vo­dno su došli u Srbiju da ubijaju narod i slične laži.

CC

Posle mučenja i ispitivanja u valjev­sk­­om zatvoru, po naređenju Nemačke vojne si­le obojica su obešeni na Trgu poznatom kao Vašarište ispred zgrade Crvenog ka­nt­ara koji se nalazio između Gimnazije i dr­venog mosta i pijace. Pred više od pet hi­ljada ljudi događaj se odigrao 27. marta 1942. godine, na godišnjicu martovskih de­monstracija protiv potpisivanja Tr­ojn­og pakta u Jugoslaviji. Istoga dana na Ubu su obešeni Dobrosav Simić i Sv­et­isl­av Popović a u Obrenovcu Budimir Da­vi­dović i Vladimir Aksentijević. Tela St­evana Borote i Josifa Majera visila su na vešalima dva dana. Čuvali su ih po dv­oji­ca pripadnika Srpske državne straže. Zakopani su na Gradskom groblju a po­sle oslobođenja njihovi zemni ostaci pre­ne­ti su u zajedničku Kosturnicu na Pa­rt­iza­nskom spomen groblju gde se i danas na­la­zi spomen ploča sa njihovim imenima.

Na predlog Josipa Broza Tita godine 1945. godine Josif Majer odlikovan je Or­denom zasluga za narod Prvog reda a Stevan Borota Ordenom zasluga za narod Dr­ugog reda.

U Valjevu su do 2002. godine postojale ul­ice sa njihovim imenima kada su dolaskom demokratke vlasti zamenjene drugim na­zivima. U opštini Ub Komisija za spo­me­nike i nazive ulica naseljenih mesta, tr­gova i ulica pokrenula je inicijativu za promenom naziva ulica sa njihovim im­enima. Mada je prošlo tri godine do pr­omene nije došlo.

(U Glasniku valjevskog Istorijskog ar­hiva uskoro će biti objavljen obiman pr­ilog Radivoja Davidovića o Boroti i Ma­jeru)