Pljuvanje kao umetnost
Bez ludaka se, ipak, ne može živeti. Ludaci su prisutni i u Valjevu. Znate li zašto je Valjevo postalo vrlo čudan grad? Jer je bilo na kraju železničke pruge, dalje voz nije išao.
Bez ludaka se, ipak, ne može živeti. Ludaci su prisutni i u Valjevu. Znate li zašto je Valjevo postalo vrlo čudan grad? Jer je bilo na kraju železničke pruge, dalje voz nije išao.
Samo je iskusno oko moglo, iz kola u pokretu, na jednoj od onih blagih padina, na putu prema centru Divčibara, da zapazi tepih od eritronium dens canis, kako se u narodu zove „pasji zub”.
Posle atentata na Zorana Đinđića, u danima vanrednog stanja, policija u Srbiji hapsila preko 10.000 ljudi, u zatvorima zadržano njih oko 2,5 hiljade, osnovano sumnjivih da su umešani u organizovani kriminal, suđenja tek predstoje.
Obimna knjiga (518 strana) vojnog istoričara Petra Opačića, objavljena pred kraj prošle godine u Beogradu, govori u svom prvom poglavlju o poreklu znamenitog vojskovođe i o njegovom detinjstvu i školovanju.
Valjevska razmišljanja o tome ko bi im mogao biti sledeći gradonačelnik iz usmene forme već prelaze u pismeni oblik. Taj prag je prekoračen obimnim i zanimljivim člankom Dragana Todorovića „Valjevo: ni tamo, ni vamo” u aprilskoj svesci odlično uređivanog nacionalnog mazaina „Status”.
Govoreći na sahrani Kaće Marić (18. aprila u Valjevu) njena prijateljica je divno rekla da je Kaća bila osoba sa mudrošću za ljubav i zaljubljene i zaljubljenik u mudrost.
Obradovalo me otvaranje pretplate na tri nove knjige IP „Kolubara” iz Valjeva. Iz navedenog plana najviše me zainteresovala najava Spomenice posvećene 200. godišnjici Prvog i Drugog srpskog ustanka u kojoj će se naći „poimenični popis ratnika sa područja Šabačko-valjevske eparhije”...
I ove godine blagodat Svetoga Duha sabrala nas je u ovoj svetoj Ćelijskoj obitelji radi praznika Presvete Bogorodice, praznika Blagovesti, ali nas je Duh Sveti sabrao i oko groba našeg prepodobnog oca Justina Ćelijskog.
„Sablja” je duboko zarezala u višegodišnju kriminalnu prošlost Srbije, doduše još uvek nedovoljno duboko, pa se, gotovo po inerciji, vraćamo u dane pre 12. marta kada je u Beogradu ubijen dr Zoran Đinđić. Opet se rasplamsavaju međustranačke zađevice, jedino su sada revnosniji poslanici DOS-ove većine (i bez DSS) u Narodnoj skupštini Srbije pa se nedostajući “reformski zakoni” donose “brzom brzinom”. Dok je tako, novih izbora, sva je prilika, biti neće.
Ne bih ovu ružnu i teretnu reč ni da pomenem da je ovih dana nije bilo poprilično u publicitetu. A potezali su je iz novinarske lože, novinari, žaleći se kako će Zakon o medijima da ih natera na autocenzuru...
Naša politika i ono što od nje zavisi (a zavisi sve, politika je naša sudbina!), stvarno je specifična i više „naša” nego politika! Bila je i ostala „sistemski rad” a ne politika, više izgrađivanje „novog sistema” i razgrađivanje ranijeg, nego borba za vlast u postojećem sistemu.
Poštovani gospodine Milanoviću, definitivno je jasno da ste odbili moju ponudu od 20. septembra 2002. godine. U ponudi stoji, između ostalog, sledeće:
Knjiga „Poginuli u ratovima Srbije u 19. veku - Šabačko-Valjevske eparhije” predstavljaće prvu, široj javnosti dostupnu sveobuhvatnu evidenciju onih ratnika sa ovih prostora koji su stradali u onovremenim ratovanjima.
Kako je u Tamnavi, između Mačve i Šumadije, na svega sedamdesetak kilometara od Beograda, tamo gde je struja stigla tek 1972. godine i gde je glavni put još pun rupa? Živomir Leontijević (1955), zvani Cica, selo Novaci, okrug Valjevo, ima sina Srećka (1977) koji je rešio da ostane na njivi.
Meni je dodeljena, ne mojom zaslugom, posebna čast da otvorim ovu izložbu, izložbu velikog Valjevca Sloba Jevtića. Kažem posebna čast jer Sloba poznajem možda i trideset puta kraće nego neki od nas.
U Bečeju je opozicija preuzela mesto socijalista, radikala i ostalih 1996. godine. Od tada do 2000. je vodila borbu da zaista dođe na vlast, jer u četvorogodišnjem međuperiodu nije imala dovoljno hrabrosti (?), volje (?), interesa (?) da se, pa i putem sredstva informisanja, suprotstavi, zameri i stane na lokalne repove onih koji su globalno vladali Srbijom.
Bombe u kontejnerima, „Valjevski pederi” na sudu * Polemika o abortusu * Zagađena malina ili nelojalna konkurencija * Tešnjar „filmski grad” * Bilbordi i u Mionici * Paspalj i Relja „digli” 120 vagona pšenice * Pulikini murali u Bolnici, francuska čitaonica u „Kontekstu” * Suša odložila setvu
Prateći ovaj serijal „Local press”-a o odnosima koji vladaju imeđu poslenika javne reči i poslenika lokalne vlasti, nedvosmisleno se stiče utisak da za ove korelacije postoji matrica koja se primenjuje u svim delovima države bez obzira na geografski, politički ili kulturni položaj učesnika.
Izdavati novine u malom mestu je đavolski posao i u najnormalnije vreme, a izdavati novine u malom mestu u vremenu, kada smo u Kučevu (1994) pokrenuli list „Novi DAN”, bila je čista ludost. To znamo danas.
Svi listovi sa teritorije Srbije, koji čine novinsko udruženje „Lokal press", objavljuju seriju istovetnih tekstova na temu „Lokalni političari i novinari". Cilj je da se prenesu i razmene iskustva dvadesetak redakcija lokalnih i regionalnih listova u komunikaciji sa svojim političkim okruženjem, da se podstaknu razmišljanja o tome i učini pokušaj da se poboljša ono što se da poboljšati.
Od jeseni 2000. godine najkrupnija promena na relaciji valjevski novinari - lokalni političari nastala je u ličnim, u ljudskim odnosima. Poznajemo se. Komuniciramo.
Sasvim suprotno od uvreženog, „prašnjavog” (auto)portretisanja Novog Sada kao kulturnog ili duhovnog žarišta cele zemlje (setimo se besmislene sintagme „srpska Atina”), društveni život u njemu je na prilično niskom nivou.